HNK Zadar

prema Edwardu Albeeju
adaptirao Andrija Seifried

I TO JE LJUBAV

redatelj: Tomislav Pavković
dramaturg: Ana-Marija Fabijanić
scenografija: John Čolak
kostimografija: Marija Šarić Ban
oblikovanje svjetla: Ivo Nižić
glazba: Nebojša Lakić

Premijera: 24. veljače 2011., HNK Zadar,  20 h

Uloge:
Stela: Jasna Ančić
Martin: Mirko Šatalić
Denis: Zlatko Košta
Robert: Vinko Radovčić

Svi mi imamo svoje male tajne. Male univerzume sakrivene od tuđih pogleda, svjetove u čijem uživanju sudjelujemo isključivo mi sami, upravo to uvjetuje njihovu draž, bočice, kako ih Albee naziva. A kad se jednog dana bočica slučajno otvori i za nju drugi saznaju, sram koji nas preplavljuje ne proizlazi samo iz opravdavanja ili objašnjavanja uzroka. Naime, ovisno o sadržaju bočice, moguće je da iz nje bude pušten zloduh mitskih razmjera, nešto što se ne svodi na informaciju koju dotad o toj osobi nismo znali, nego postaje činjenica koja u potpunosti definira tu osobu. A kad to nešto još i ima status tabua (da, 2010!), otvara se prostor sukobu kakav nosi jedino antička tragedija. Bilo kakav, pak, govor o događajima tragičnog karaktera priziva smijeh, taj obrambeni mehanizam neodvojivo povezan s bilo kojom vrstom katastrofičnosti, neke su stvari toliko grozne da im se moramo smijati. Govor je racionalan, spoznajan, pokušava biti odmjeren i argumentiran, razložan, smijeh je iracionalan, spontan, mora biti nepromišljen, nestrukturiran, prediskustven. Objašnjavajući ono što se dogodilo, pokušavajući drugima prezentirati svoju bočicu, služimo se, a čime drugo nego riječima, u želji da se sve točno shvati postajemo verbalno pedantni do mjere da želimo da se razumije svaki zarez. No, riječi ovdje više nisu dovoljne, nastaje nepovjerenje u njihovu moć označavanja, one s nevjerojatnom jasnoćom prestaju značiti ono što su nekad značile, točnije, za nositelja bočice počinju nositi nova značenja nerazumljiva i teško prihvatljiva svima ostalima. Posljedica ovog sučeljavanja argumentima koji se ne mogu čuti je, naravno, smijeh. Istodobno smijeh olakšanja i smijeh obrane. Kada, u metaforičkom smislu, pada jedna kuća, to može biti drama; kada se ruši država ili poredak, to može izazvati veće tektonske poremećaje; no, što kada se ruši jedna civilizacija, i to, ni manje ni više, nego ova naša, tzv. zapadnoeuropska?
Tome se možemo pokušati barem dobro nasmijati.

Tomislav Pavković

  • Hrvatsko narodno kazalište Zadar
  • Široka ulica 8, 23 000 Zadar
  • + 385 (0)23 314-586
  • + 385 (0)23 314-590
© HNK Zadar 2014 - Sva prava pridržana