Hrvatsko narodno kazalište Zadar

Émile Zola

THÉRÈSE RAQUIN 

REŽIJA JASNA ANČIĆ i VINKO RADOVČIĆ
DRAMATURG VINKO RADOVČIĆ
PRIJEVOD NATAŠA ŠPRLJAN i SNJEŽANA ERCEGOVAC
SCENOGRAFIJA JOHN ČOLAK i VINKO RADOVČIĆ
KOSTIMOGRAFIJA MARIJA ŠARIĆ BAN
OBLIKOVANJE SVJETLA IVO NIŽIĆ
ODABIR GLAZBE VINKO RADOVČIĆ i NEBOJŠA LAKIĆ
OBLIKOVANJE TONA RENATO ZAFRANOVIĆ
MASKA BERNARDA BUKŠA PETRIĆ
SURADNICA ZA SCENSKI POKRET SANJA PETROVSKI
IZRADA SCENOGRAFIJE JOHN ČOLAK
IZRADA ŽENSKIH KOSTIMA NATAŠA PEROVIĆ
IZRADA MUŠKIH KOSTIMA VERNADA STIPANČEV
INSPICIJENT RENATO PIZEK
FOTOGRAF PREDSTAVE ŽELJKO KARAVIDA

ULOGE

THÉRÈSE RAQUIN ŽANA BUMBER
LAURENT VINKO RADOVČIĆ
MADAME RAQUIN JASNA ANČIĆ
CAMILLE RAQUIN IVAN VUKELIĆ / RENATO PIZEK
ÉMILE ZOLA ZLATKO KOŠTA
KOMESAR MICHAUD/ČUVAR MIMI ZADARSKI

 

premijera: 2. 12. 2014., HNK Zadar, 20 h

Predgovor djelu Thérèse Raquin

[...] Kritika je moju knjigu dočekala grubo i s ogorčenjem. [...] Čak i oni mali književni listovi koji svaku večer donose izvještaje iz ložnica i posebnih soba, začepili su nosove i stali govoriti o nečistoći i smradu. [...] Jasno je da moje djelo od sada pripada mojim procjeniteljima i da ga oni mogu smatrati i ogavnim, a ja ostati bez svakog prava prigovora, ali mi je žao što, čini se, nijedan od tih stidljivih novinara koji su porumenjeli čitajući moju Thérèsu Raquin, nije razumio smisao toga romana. Jer, da su ga razumjeli, oni bi porumenjeli još jače i ja bih imao barem to intimno zadovoljstvo vidjeti ih kako se s pravom gnušaju. Ali ništa vas toliko ne ljuti nego kad čujete i čestite pisce kako viču nad pokvarenošću, a u sebi ste osvjedočeni da viču a ni sami ne znaju zašto viču.[...] Ja sam u Thérèsi Raquin htio studirati temperamente, a ne karaktere. U tome je, eto, cijela knjiga. Izabrao sam likove kojima suvereno vladaju njihovi živci i njihova krv pa su lišeni svakog dara slobodnog prosuđivanja i na svaki čin njihova života nagoni ih zla kob njihove puti. Thérèse i Laurent su ljudske životinje i ništa više. Nastojao sam u tim životinjama korak po korak slijediti podmukla djelovanja strasti, pritisak nagona i mozgovne poremećaje koji nastaju poslije živčanog napada. Ljubav dvoje mojih junaka je udovoljavanje jednoj potrebi; zločin koji čine posljedica je njihova preljuba, posljedica koju oni uzimaju onako kako vuci uzimaju ubijanje volova, a ono što sam bio prisiljen nazvati njihovim grizodušjem, to nije ništa drugo doli običan organski poremećaj, uzbuna živčanog sustava koji se napeo do kraja, samo što ne pukne. Duša je u svemu tome potpuno odsutna, što s lakoćom dopuštam jer sam upravo tako i htio. Nadam se da čitatelj već počinje shvaćati da je moja namjera bila prije znanstvena. Kad sam stvarao svoja dva lika, Thérèsu i Laurenta, pokušao sam postaviti i riješiti neke probleme: tako sam nastojao protumačiti čudnovati brak do kojeg može doći između dvaju različitih temperamenata; pokazao sam duboke pomutnje jedne sangvinične naravi u dodiru s jednom nervoznom. [...] Jednom riječju, želio sam samo jedno: kad sam već dao jednog snažnog čovjeka i jednu nezasitnu ženu, htio sam tražiti u njima životinju i vidjeti samo tu životinju, baciti ih onda oboje u snažnu dramu i točno bilježiti sve senzacije i postupke tih stvorenja. Ja sam jednostavno na dvama živim tijelima napravio analizu kakvu kirurzi izvode na mrtvacima. [...] Pišući Thérèsu Raquin, zaboravio sam na sav svijet oko sebe, izgubio sam se u minucioznom preslikavanju života, potpuno se predao analizi ljudskog mehanizma. Uvjeravam vas da u krvavoj ljubavi Thérèse i Laurenta nije za mene bilo ništa nemoralno, upravo ništa što bi moglo navesti čovjeka na ružne strasti. Ljudskost mojih modela iščezavala je potpuno, baš kao što nestaje u umjetnika koji ima pred sobom golu ženu i misli jedino o tome kako je prenijeti na platno u čitavoj istinitosti njezinih oblika i boja. Zato se i jesam silno iznenadio kad sam čuo kako se o mojem djelu govori kao o kaljuži blata i krvi, o kloaki punoj nečistoće i što ja znam o čemu još. [...] Ako sam, dakle, iz ljubavi prema jasnoći i napisao ovakav predgovor, molim oproštaj od svih razumnih ljudi kojima – da bi vidjeli jasno – ne treba paliti svjetlo danju.

Émile Zola, 15. travnja 1869.

  • Hrvatsko narodno kazalište Zadar
  • Široka ulica 8, 23 000 Zadar
  • + 385 (0)23 314-586
  • + 385 (0)23 314-590
© HNK Zadar 2014 - Sva prava pridržana