HKK ZADAR

Edward Albee

TKO SE BOJI VIRGINIJE WOOLF?

prijevod: Gordana V. Popović
redatelj: Ivan Leo Lemo
scenografija: Darko Petković
kostimografija: Marina Svaguša
svjetlo: Branislav Zafranović
ton: Renato Zafranović
autori glazbe:Nebojša Lakić, Aaron Sienkiewitz

Uloge:
Martha: Jasna Ančić
George: Mirko Šatalić
Honey: Ecija Ojdanić Viljac
Nick: Lobel Nižić

Premijera: 20.04.2006., HNK Zadar, 20 h

Sve se manje bojim Virginije Woolf

Razmišljanjima i djelovanjima na temu Albeejevih lica Marthe, Georga, Honey i Nicka pristupili smo laboratorijski i opservatorijski. Laboratorijski pristup podrazumijevao je mikroskopski voajerizam u mozgove, srca, želuce, pluća i kosti tih bijelih miševa dramske literature raščerečenih pred našom analitičkom potrebom. Dok smo im forenzičarski vadili organe, dok smo im živac po živac secirali psihu, dok smo ispumpavali alkohol iz njihovih želudaca, katran iz pluća, a suze iz duša, principom anatomske analogije učili smo o svojim tijelima, o svojim tjelesnim izlučevinama, o svojim očevima i majkama, muževima i ženama, o našim rođenim i nerođenim potomcima – o našim generacijskim kontinuitetima. Kroz objektiv našeg vremena i kroz okular naših iskustava vireći u Albee-ja na predmetnom stakalcu kazališnog mikroskopa putovali smo mikrokozmosom tih dvaju dramskih brakova. Slova su atomi. Riječi su molekule. Geni su rečenice. A drame su život. Who's afraid of the big bad woolf , pjevala su tri praščića u istoimenom Disneyevom crtiću iz 1933. i tako Albee-ju dali stih za parafrazu koji u svom sadržaju objedinjuje djetinjstvo i roditeljstvo, ta dva psiho - sociološki najzamršenija područja. Albee-jeva dramska lica pjevajući tu pjesmicu pokazuju da su još uvijek djeca, a ne zreli ljudi koji su našli mir duha svoga, što je, naravno, moguće samo putem ljubavi. Veliki zločesti vuk iz stiha pjesmice zamijenjen je Virginijom Woolf, mudrom spisateljicom koja je hrabro krčila prašume svijesti tražeći veću istinu od ovo malo šarenog svijeta kojeg vidimo, čujemo, njušimo, kušamo i pipamo. Istina i privid, tko zna razliku? Tko se boji odgovora na to pitanje? Tko se boji Virginije Woolf? Tko ju je uopće čitao? Tko je lagao da ju je čitao? Tko se boji one koja je tragala za istinom? Tko se boji istine? Tko se boji priznati da se boji? Što je uopće istina? I treba li se istine bojati? Riješimo se svojih strahova! Opservatorijski pristup ovoj drami podrazumijevao je teleskopski pogled u obitelj i u društvo. Obitelj je kronično patrijarhalna. Pratimo posljedice takvog obrasca i kod Marthe i kod Honey. Veliki otac i kršćanski dril. Žene bez djeteta i danas gore na lomačama društvene etiketiranosti dok se muškarci natječu u nebitnim statusnim činjenicama, pseudo - poslovnim pseudo - uspjesima i među - nožnim centimetrima. Žena vrišti i traži svoj prirodni status boginje Gee koja vladaše u nekim boljim vremenima, prije smrti Mita. Svi ste vi katastrofe, a ja sam Majka Zemlja, dahće pijana Martha dok gubi razum instinktivno se sjećajući svog veličanstvenog pretpovijesnog trona. Danas je samo žena i supruga. I nije majka, niti Majka jer je vječna kćerka velikog oca i njegove strahovlade. Žena koju veliki otac čini vječnom kćerkom ne može biti majka jer je i sama dijete. A djeca plaču. Martha plače. I George plače. I Nick plače. I Honey plače. A tajanstvena je zemlja suza… Tajna. Tajna je ključni pojam današnjeg pojedinca, današnje obitelji, današnjeg društva i današnjeg pseudo - života. Sve što je bitno je skriveno. Tajno. Naši strahovi, naše tuge, naše strasti, naši kompleksi, naša prava znanja, naš duh. Sve nebitno silom je izgurano na površinu. Naša tijela, naše karijere, naša bučna neznanja, naši američki snovi i naš prokleti ego. Ekstenzija našeg ega je močvara u kojoj se sve više davimo poznata kao Zapadno društvo, a Albee-jevi Martha, George, Honey i Nick imaju , možda, najzapadnjačkije lice u dramskoj literaturi. Oni su raspeti za spas naših duša. Njihovi odnosi su simptomi, njihovi životi dijagnoze, a veličanstvena borba za istinom čini ih boljima od nas koji smo živi u Životu, a ne u Jeziku. Tko zapravo postoji, mi ili oni? Tko je istina, a tko privid? Je li moja ljubav prema Marthi nepostojeća? Je li moje sažaljenje prema Honey hologram? Gasi li se moje razumijevanje za Georga skupa s reflektorima nakon zadnjeg čina? Ili je svaka moja misao i emocija upućena prema njima nešto najljepše što mogu posvetiti sebi i vama draga publiko. Ne postoji ništa stvarnije u ovom nepostojećem svijetu. Što više vjerujem u nevidljivo, sve se manje bojim Virginije Woolf.

Ivan Leo Lemo

 

  • Hrvatsko narodno kazalište Zadar
  • Široka ulica 8, 23 000 Zadar
  • + 385 (0)23 314-586
  • + 385 (0)23 314-590
© HNK Zadar 2014 - Sva prava pridržana