HNK ZADAR

Tennessee Williams

STAKLENA MENAŽERIJA

prijevod: Ivo Juriša
redatelj: Dražen Ferenčina
dramaturg: Jasen Boko

Vrijeme trajanja:
1:30 (bez pauze)

scenograf: Darko Petković
kostimograf: Marina Svaguša
oblikovanje svjetla: Ivo Nižić
oblikovanje tona: Renato Zafranović
autor glazbe: Daniele di Bonaventura
odabir glazbe: Nebojša Lakić
asistent redatelja: Mirko Šatalić

majstor tona: Renato Zafranović
majstor svjetla: Branislav Zafranović
izrada scenografije i rekvizita: John Čolak
izrada kostima: Marina Svaguša

uloge:
AMANDA WINGFIELD........................Jasna Ančić
LAURA WINGFIELD............................Helena Kalinić
TOM WINGFIELD................................Hrvoje Zalar
JIM O' CONNOR...................................Duško Modrinić

Inspicijentica: Emina Šimurina                

 

Pretpremijera:
10. prosinca 2008. u 20h, HKK Zadar

 

Premijera:

 

Pravo na izbor, pa makar i nesretan!

Staklena menažerija prvi je veliki kazališni uspjeh danas dramskog klasika 20. stoljeća Tennessee Williamsa, praizvedba ove drame na Broadwayu 1944. otkrila ga je kao značajno ime, a sam je komad zapravo postao nukleus za sve ono što će kasnije napisati. Očito posvećen psihički bolesnoj sestri, po čijem je uzoru stvoren lik Laure u njoj, Staklena menažerija začetak ima u kratkoj priči Portret djevojke u staklu iz koje je zatim napisan scenarij, na kraju pretvoren u dramu koja je i dan danas opće mjesto svakog repertoarnog kazališta.
Luda heroina , kako će je kasnije definirati kazališni teoretičari, ostat će centralno mjesto Williamsovog interesa u gotovo svim kasnijim dramama koje je napisao, baš kao što je i mjesto radnje, vreli jug na kojem strasti tinjaju pod konzervativnom maskom stvarnosti, uvijek vanjski okvir njegovog rada.

Svijet kojega nastanjuju Williamsovi junaci nije osobito vedro mjesto, ljudska nerealiziranost u tijesnim okvirima provincijalnog života pritisnutog konvencijama i obzirima probija iz svake njegove rečenice, a jedino čime se njegovi anti-junaci suprostavljaju takvom svijetu su bogata mašta i još bogatije samozavaravanje. U minucioznim psihološkim studijama od kojih su sastavljene Williamsove drame problemi su univerzalni, ma koliko junaci bili specifični, a okolnosti naizgled lokalne.

Više od šest desetljeća nakon nastanka ove drame živimo vrijeme u kojem je svijet temeljen na nametnutoj kompeticiji potrošačkog društva, najavljen u Staklenoj menažeriji, doveden do krajnosti pa je uspješnost postala jedini kriterij. Ali, ta uspješnost nikad nije ljudska, unutarnja, ona mora biti manifestirana prema vani, zadana je surovim društvenim okvirima. U takvom kontekstu Amanda, majka ove gubitničke obitelji, sasvim će svjesno sebe smjestiti u laž o boljem životu, posesivno držeći svoju djecu u isto takvoj laži, sasvim nespremna na bilo kakav trenutak koji bi mogao na vidjelo iznijeti sasvim bolnu istinu! Gubitnički sindrom imanentan je suvremenom društvu koje nameće imperativ uspješnosti kao jedini kriterij pa Williamsova drama stoji na početku jednoga razdoblja koje je zanemarilo običnog čovjeka, razdoblja u kojem živimo u sjeni raznoraznih celebrityja , koji zapravo ni po čemu to nisu. U svakom slučaju, biti običan, svakodnevan, normalan, a time različit, dakle neuspješan danas je najveći grijeh. A to treba izbjeći po svaku cijenu, najbolje kroz laž o vlastitom životu, kroz iluziju o uspješnosti i permanentnoj potrošačkoj sreći.

Onima koji nemaju snage sebi lagati kako su dio društva uspješnosti ostaje samo jedan izlaz – staklena menažerija, imaginarna slika nepostojećeg svijeta u kojem su ljudi dobri i kad su sasvim obični i jednostavni.

Pa, ako već moram birati, radije sam za Laurin svijet dobrote stakla nego za lažnu sliku uspješnosti suvremenog svijeta u kojem ljudi bez talenata i osobnosti bivaju proizvedeni u zvijezde kojima bismo se morali diviti, premda bismo ih, zapravo, trebali žaliti. Staklena menažerija na sceni zadarskog kazališta danas sigurno ne nudi sreću, ali iskreno svojoj publici nudi razmišljanje o istini. Tu lažnu sreću ionako svakoga dana u ogromnim količinama primamo kroz medije, istina je potisnuta, zaboravljena, ostavljena. Ova predstava zato suvremenom gledatelju barem na kratko daje ono najvažnije, što svijet više ne nudi – pravo na izbor, pravo da se izabere istina, čak i kad ona ne nudi sreću!

Jasen Boko, dramaturg

                                                Povijest izvođenja djela Tennessee Williamsa na hrvatskim scenama bogata je, a baš je Staklena menažerija njegova prva drama predstavljena na domaćim pozornicama, 1952. godine u tadašnjem zagrebačkom Malom kazalištu , kasnijem Dramskom kazalištu Gavella , u režiji Mirka Perkovića. Uloge su tumačili legende hrvatskog glumišta Bela Krleža, Irena Kolesar te Zvonko Strmac i Drago Krča. U pedesetima je Menažerija bila na repertoarima mnogih kazališta da bi se kasnije pojavljivala nešto rjeđe, ali je i dalje ostala značajno prisutna. U blizu dvadeset izvođenja ove drame na hrvatskim pozornicama Staklena menažerija je prije ove produkcije čak dva puta premijerno izvedena u Zadru, 1955. i 1981. Prvi put režirao ju je Đuro Puhlovski, drugi put, u koprodukciji sa zagrebačkim HNK, na osnovu «samoupravnog sporazuma o dugoročnoj suradnji» Petar Šarčević. I premda su kritičari na obje premijere imali primjedbi, u njima je, bez obzira na dva i pol desetljeća vremenske distance, ipak postojala vrijednosna konstanta koja ih je definitivno obilježila: glumica Jelica Lovrić-Vlajki u obje je postave igrala Amandu i oba puta izazvala, sudeći po medijskim reakcijama, oduševljenje kritike i publike. Ta je uloga, zapisala je kritika prvi put, bila «daleko iznad onih» koje su ostvarile glumice izvan provincije, «u Beogradu i Zagrebu», dok je izvedba poznate zadarske glumice 26 godina kasnije ocijenjena kao «magistralno potonuće u tragediju jedne jadne majke». Uloga Jelice Lovrić-Vlajki u oba je slučaja opjevana panegiricima za «neobično snažnu dramsku ulogu» koja «slobodno može ući u svaku antologiju krajnjih scenskih dometa», obilježivši tako Staklenu menažeriju na zadarskim scenama. Lauru je u prvoj zadarskoj produkciji igrala Zdenka Mužlaj-Vidaković, Toma Dževad Alibegović, a Jima Vlado Krstulović. 1981., pored Jelice Lovrić-Vlajki, igrali su Katija Zubčić (Laura), Božidar Orešković (Tom) i Miro Šegrt (Jim).

Jasen Boko

  • Hrvatsko narodno kazalište Zadar
  • Široka ulica 8, 23 000 Zadar
  • + 385 (0)23 314-586
  • + 385 (0)23 314-590
© HNK Zadar 2014 - Sva prava pridržana